رواية نبع الغرام (كامله جميع الفصول) بقلم رحمة سيد

Roman Proljeće ljubavi (sa svim poglavljima) autora Rahme Syeda

Prvo poglavlje:

U zalasku sunca u jednom od sela Gornjeg Egipta, gdje je šarmantna zelena priroda i njena ljepota, tačnije u kući jednog od starješina ovog sela, Salema Al-Abadija, Dhafer Al-Abadi hodao je laganim tempom ispunjenim iscrpljenošću. zbog njegovog tek povratka sa dvomesečnog radnog puta, prema dedinoj sobi, Salem. Abadi
U međuvremenu, kućna pomoćnica ga je ugledala, očarana muževnom aurom koja je zračila iz njegovih smeđih, grubih, zgodnih crta lica, crne brade koja mu je rasla ispod brkova, a ta blistava muškost bila je pojačana njegovim širokim tijelom okruženim njegovim smeđim haljinama. Onda je opet brzo ušla u kuhinju skrivajući se od njegovih dubokih, snažnih crnih očiju.Pre nego što ga je podigao i možda dobio oštar ukor od njega, Zafer je stroga ličnost koja ne prihvata samozadovoljstvo i ne dopušta nikakvu grešku.

Ušao je u sobu svog djeda Salema, koji je zbog bolesti većinu vremena bio zatvoren u svojoj sobi. Nije pokazivao interesovanje za medicinsku sestru koja je bila zauzeta pripremanjem medicinske igle za njegovog djeda. Usmjerio je pažnju na njegovog djeda, Salema, koji je podigao ruke prema njemu čim ga je vidio kako sa žarom i ljubavlju zove:
Konačno, hvala Bogu za tvoju sigurnost, dragi sine.

Na Zaferovim ustima osvanuo je mali osmijeh, koji je tiho rekao:
– Neka te Bog blagoslovi, deda moj, šta radiš i kakve su vijesti o tvom zdravlju?

Salem je odmahnuo glavom mrmljajući:
– Hvala Bogu, bolje mi je kad sam te video, sine moj.

Zatim je podigao pogled na Lejlu, medicinsku sestru koja je nedavno počela da radi kod njih da brine o njegovom zdravlju, a ona mu je dolazila svaki dan i dodala tonom ponosa:
– Ovo je Zafer, moj unuk, moja podrška, i podrška cijele porodice, Laila.

“Laila” se polako okrenula sa formalnim osmehom na usnama da bi upoznala osobu po imenu “Zafer”, a ona je tiho uzviknula:
– Hej, ah…
Ali njene reči su bile prekinute i njeno belo lice je prebledelo kada je srela “Zafera” licem u lice, a on je bio poslednja osoba koju je očekivala da će videti, i na trenutak su joj umovi preleteli gorući blesci njene odvratne prošlosti, pa je ona zadrhtala, pogotovo kada je njegov tamni pogled na nju postao oštar, kao da je se sjetio… Volio bih da je se nije sjetio!

Natjerala je usne da izgovore svoja slova, koja je izgovorila:
Profesore Dhafer, hvala Bogu na vašoj sigurnosti.

Zaferu je trebalo nekoliko sekundi da se osjećaju kao “Layla” cijelu vječnost, prije nego što je kroz zube odgovorio:
-Neka te Bog čuva.

Deda nije komentarisao napetost koja je iznenada zavladala u atmosferi, već je namerno ignorisala rekavši šta želi da promeni nabrijanu atmosferu:
– Lejla, ovo je najugodnija osoba koju sam ikada osećao, a voleo sam je kao da je svoju.

Osmeh joj je bio najteže u ovim trenucima, ali ga je prisilila dok je promrmljala:
Neka te Bog čuva i blagoslovi u tvom životu, deda moj.

Zatim je krenula kolebljivim koracima, tražeći njegovu dozvolu:
– Izvinite, imam pet kokošaka i dolazim.

Zaista, istrčala je iz sobe hvatajući dah koji joj je njegovo prisustvo oduzelo, misleći da će se njegovim prisustvom sve neminovno srušiti!

Naglim pokretom, snažna ruka ju je grubim pokretom izvlačila iz ruke prema susjednoj sobi čija su vrata bila otvorena, a zatim ju je ostavio, otresajući je kao da je epidemija.

Malo joj je prišao režući na nju promuklim glasom, pitajući:
– Sta radis ovdje? Zašto tražite novu žrtvu?

Brzo je odmahnula glavom.
– Ne, bogami, nikad, neću da jedem hleb, Bog zna šta je u meni…..

Ali on ju je prekinuo divljačkim tonom koji je curio od gađenja:
– A onaj ko je kao ti zna Boga na prvom mestu? Vi ste samo prevarant.

Zatim joj se malo približio tako da je mogla vidjeti njegove crne oči kako gore od bijesa dok je mrko režao:
-Znaš li ko sam ja? Ja sam Zafer Al-Abadi, Zafer Al-Abadi koji ne promašuje grešku dva puta, tvoja prva greška, pustio sam te da se izvučeš sa mojim raspoloženjem, ali uz svu tvoju tupost, vidiš li i ti dođeš? Onda ne znaš ko sam ja, bolje da se dobro nosim sa takvima kao što si ti i da ih naučim pristojnosti.

Neko je vrijeme ćutao prije nego što je nastavio grubim, prijetećim glasom:
– Ti si taj koji je došao kod mene.

Ovdje je osjetila kako joj srce pada na zemlju, i shvatila da je naivno i nesvjesno zakoračila nogama prema zmijskom gnijezdu koje je prethodno izazvala!

Konačno ju je napustio dok joj je uputio pogled koji joj je govorio o čudovištu mržnje koje vreba u njemu, a zatim ju je napustio, čuvajući svoje nerazdvojivo dostojanstvo kao drugu kožu.

Nastavila je da diše glasno.Bože moj, da je samo ovakvim minutama osjetila da joj se smrt približava, kako bi podnijela sate i dane?
Ne.. ona to neće podnijeti, mora otići odmah prije nego je Dhafer Al-Abadi ubije!
Odmahnula je potvrdno glavom kada je brzo izašla iz sobe.

****

Zafer se ponovo vratio u sobu svog djeda Salema, iscrtavajući miran osmijeh na licu koji je u suprotnosti s mržnjom koja je izvirala iz njegovih crta lica prije nekoliko sekundi, a zatim mu poljubi jednu ruku, promrmljajući s istinskom ljubavlju:
– Šta, Haj Salem, kasniš?

Drugi je odmahnuo glavom u znak poricanja, sa osmehom sličnim Zaferovom, koji je odisao ljubavlju:
Radi šta hoćeš, draga.

Zafer je slegnuo ramenima, pretvarajući se da je bespomoćan, namjerno je spomenuo tog lopova da bi došao do dna ove teme:
– Draga, zašto mi Lejla nije pojela vazduh, a ja sam je više zavoleo.

Salem se nasmijao, uživajući u svađi, a zatim dodao:
-Još uvek ne znaš šta me tera da ga volim više od tebe sine moj.Ideja je da se ova Lejla ovako osećala od nas.Osećao sam se kao da je dugo poznajem i mnogo sam je voleo Neka je slavljen Gospodar tvoj kada zasadi planinu da dovede osobu.

Te su riječi izazvale bijes u Zaferovim grudima, koji je bijesnim riječima rekao:
-Ko bi trebao da te natera da osetiš da te ona želi, deda?! Za svoje usluge uzima pristojan iznos.

Salem ga je nježno potapšao po ramenu, smirujući svoj bijes, za koji je mislio da ga brani:
– Znaš, Zafere, ali znaš da ja nikad ne volim da neko uradi nešto na silu.

Zafer je naglašeno odmahnuo glavom, a onda ozbiljno izgovorio nakon što su mu misli nakratko isparile u umu da otera te škorpije od njih:
– Pa, šta mislite ako je zamijenim Abdel-Al Gerannom, a ona je prosvjetni radnik pored nas, i mi je poznajemo i ona poznaje nas, pa nećete osjetiti ništa od ovih stvari.

Salem je demantovao dok mu je glava odjekivala, insistirajući da mu maže pisma:
– Ne, nema potrebe za tim, Zafere.

U šali je nastavio, puzeći sa svojim pismima ka svom ubeđenju, koje se u ovim trenucima osećao veoma daleko:
-za njega? Ovo je čak i najpametnija medicinska sestra u našoj zemlji, a siguran sam da ćete biti deset godina mlađi od nje.

Salem se nasmiješio dok mu je iskreno rekao:
– Meni je veoma prijatno da imam posla sa Lejlom, više nego ikome ko je došao ili će doći za njom.

Zafer je zvučno uzdahnuo, mrmljajući zatvorenim tonom:
– Onaj koji te tješi, deda.

Sada zna da je ona postala poput žvake koja okružuje srce njegovog dobrog djeda nitima svoje podle obmane, a sada ako mu kaže da je ona samo lopov koji planira prevaru, neće vjerovati, ili će možda povjerovati u to. prošlost je prošla sa svim svojim nedaćama..

Ali on jako dobro zna kako da otkine svoje konce s njih, a onda joj pokaže posljedice onih koji misle da zadiraju u ono što pripada Zaferu al-Abadiju!

****

U istom selu, u jednoj od radnji koje pripadaju “Ayoub al-Ammariju”, sjedio je na svom mjestu na kraju radnje, odmarajući svoje široko tijelo skriveno ispod leđa džilbaba, a očima doprinoseći prostoru ispred o njemu, prekidajući tišinu koja je obavijala posljednje mjesto radnje u kojoj je sjedio; Ulazak njegovog oca “Kamila”, koji je, čim ga je ugledao, uspravno stajao na svom sedištu, a njegove tamne, muževne crte lica su se mrštile sve dok se u njegovom crnilu nije pojavila skrivena okrutnost, pomešana sa odbojnošću.

Kamelovim ustima se raširio žuti osmeh dok je uzviknuo sa lažnom naklonošću:
Kako si, Ajube? Živio ko te je video, čoveče.

Nije mrdnuo prstom, a crte lica su mu bile kamenite, isklesane mržnjom, prepričavajući ranu koja je još uvek živa u njoj, krvari i ubrizgava mržnju i okrutnost u sve njegove ćelije.

– Zašto ne vratiš mir svom ocu?!
Jer njegov čelik zjapi sarkastičnim osmijehom, a oči postaju sve tamnije i oštrije:
– Šta želiš? Šta je bacio na mene?!

“Kamil” je podigao obrve u znak neodobravanja, a dah mu se zapalio plamenom mržnje, iako je onaj koji sjedi pred njim u punoj snazi ​​i prestižu njegov sin jedinac, ali mostovi mržnje razvučeni između njih ostat će sve do kraj života:
– Iako je tvoj put sa mnom kao smola, i iako se ne obračunavaš da sam ja tvoj otac i moj, moje poštovanje nije moj pristanak, kao ni ti…

Ajub ga je prekinuo tonom neke grubosti i žestine:
– Uđite nadugo u temu, zar mi vaši dijalozi ne idu posebno.

Kamel ga je čvrsto stegao za ruku ispod stola, sprečavajući se da ga zatrpa salvom prljavih uvreda, ubeđujući sebe da je sinovljev novac vredan truda i da je u redu da se malo pogazi njegovo dostojanstvo. Najvažnije je zgrabiti razmjere svoje revolucije polako ulazeći u svoj dom, odlučio je da svoj ton oboji malo tuge i očaja. Uz njegove jadne crte:
– Sine, niko te neće voleti kao ja, čak ni na velikom komadu zemlje.
Zatim je malo zastao i okrenuo se da se uvjeri da je prostor oko njih prazan, te namjerno snizio ton:
– Nijedna zemlja koja ima mnogo tragova ispod sebe neće ti dati još jednog sina.

Ajub se nasmejao zlobno neodobravajućim smehom.
– Mislite da ćete biti srećni i srećni sa sumnjivim poslom, zar ne?!

-sumnjivo?!
“Kamil” je upitao sa oštrim neodobravanjem. “Ayoub” je odgovorio mračnim i grubim tonom:
– Da, malo po malo, idemo okolo, sipajmo ljude, pamti me kao kopiju tebe, ne, ostaću čist i raditi ceo život da ugodim Bogu, ali ovo…

Zastao je na trenutak i pokazao na mjesto svog srca, ponavljajući hladnim, tvrdim tonom:
– On će ostati crn s tvoje strane, a ti ćeš ostati crna stvar koja me muči u mom životu.

Kamel je ljutito ustao dok je izgovarao svoje uvredljive riječi:
– Svaki put kada vidiš nešto, Ibn Zejnebe, dobaciš mi ove dvije riječi, zar se ne smiješ?

– Ne, i spreman sam da čujem kroz šta prolazim od njih, mada sam siguran da on neće praviti razliku sa tobom, i nećeš me videti osim svog bogatog sina, koji će umreti i brinuti za svoj novac , ali ovo je u tvojim snovima.

Kamelove su oči postale crvene dok je namjerno izgovarao svoje zlobne riječi prije nego što je otišao i ostavio Ayouba da ključa od bijesa:
-Tvoj novac ide meni, a ti ćeš ostati takav.

Završio je svoje riječi i napustio radnju, namjerno šetajući. Što se tiče Ayouba, prošaptao je s mržnjom pomiješanom sa zastrašivanjem:
– Lakše mi je da sečem pse, a ti si milimetar duži od njih.

****
Nakon perioda..

“Gharam” je sjedio u kući “Kamel Al-Ammarija” i čekao da mu žena dođe da joj izmjeri mjere kako bi joj skrojila odjeću prema njenom zahtjevu. To je njen posao “šivenja” i izvor sredstava za život, koji radi za žene u njihovom selu, zanemarujući uznemiravanje koje joj se ponekad može dogoditi zbog njenog kretanja iz jedne kuće u drugu; Samo zbog njene lepote koju je skoro mrzela!
Ona je bijele puti, za razliku od većine djevojaka u njihovom gradu, sa dva oka boje lješnjaka koje privlače poglede svakoga ko ih pogleda, nježnim ženstvenim crtama lica i vitkim tijelom koje upotpunjuje nježno nacrtanu žensku sliku.

Nedugo zatim, došla je “Howaida” koja se hladno ljuljala u hodu, ne mareći za dugoočekivanu, pa je glasno udahnula ljubav, pre nego što ju je promuklim tonom nagovarala:
– Voleo bih da možemo uzeti sonde da ne zakasniš.

– Mislim, ostavi kompanije i fabrike iza sebe, ne čekaj, sestro moja.
Howayda se podsmjehnula dok je mahnula rukom na nju, a zatim je sjela pred baku, koja je potisnula svoj bijes i zapravo počela da joj mjeri mjere i zapisuje ih, sve dok njihov rad nije prekinuo dolazak “Kamila” čije su oči bile devijantne. , a mišići njegovog tijela su bili opušteni, kao da nije bio pri svijesti i da je uzeo nešto kao i obično!

“Howaida” je ustao, brzo pogledavši Grama, promrmljavši:
– Čekaj, ljubavi, šta se dešava?

Zatim je krenula prema njihovoj sobi, a Kamel je krenula iza nje, i znala je da će sada između njih izbiti žestoka svađa, a zadnje što je željela je da neko od njih gleda, kako bi cijeli grad saznao za tu svađu !

Skraćeno je stajala u njihovoj sobi i uzbuđeno ga pitala, snažno kucajući na vrata:
– Šta hoćeš, Kamel? Posetio sam te milion puta, zar ne vidiš kuću sa ovim pogledom? Hoćeš da nas razotkrije?!

Pokazao joj je rukom, ne obraćajući pažnju na ono što je rekla:
– Uzmi 500 funti.

Nabrala je obrve, a u očima joj se širilo neodobravanje.
-Da? 500 funti? Zašto ti je neko rekao da sam u banci ili šta?!

Dodao je strogim slovima:
– Znam dobro da si sa mnom, zaustavi zlo i dođi, Huwaida.

Ali ona je odlučno odmahnula glavom.
-Ne,nemam ga,a da imam,ne bih ti dao ni jednu mrvicu da potrošiš na hranu koju piješ.Idi svom sinu Ayoubu po srce puno,možda će se zadovoljiti bacanjem ti nešto iz mora novca koji ima.

Svoje posljednje riječi izgovorila je sarkastično, poput ulja koje je izliveno na njegovu vatru koju je Job prethodno zapalio, sve dok nije postao poput vulkana čija je plamena lava počela da šiklja iz njega, dok je on nasrnuo na nju, nasilno je izvlačeći iz ruke, dok urla u njoj:
– Doneću ti novac, ili ću ti slomiti kosti.

Odgurnula ga je od sebe, bijesno vičući na njega:
– Neću ti ništa dati i ti to ne možeš.

Tada ju je, nesvesno, gurnuo prekomernom snagom i silinom, zbog čega je snažno odskočila i pala, udarivši se u glavu oštrom ivicom “komodina”, pa je odmah izgubila svest i krv joj je počela da teče iz glave. obilato.

Oči su mu se raširile i panika se proširila u njemu poput otrova zbog kojeg je izgubio sposobnost kretanja na duge sekunde, a spoznaja se polako uvukla u centre njegovog uma kada je shvatio da ju je skoro… ubio!

Snažno je šmrcnuo dok je hvatao dah uzet od užasa prizora, a zatim su mu se noge automatski povukle u pripremi za bijeg, i zaista, gotovo galopirajućim koracima, izlazio je iz kuće na stražnja vrata, dok je Baka bio zapanjen kašnjenje Howaydinog izlaska nakon njihove svađe, dio koje sam čuo zbog njihovog glasnog glasa, pa je prestala da doziva “Hoveydu” mirno da joj kaže da odlazi:
– Gospođo Howeda, gospođo Howeda, gospođo Howeda?

Oklevajući je krenula prema prostoriji i njen poziv bez odgovora se nastavio, sve dok joj pogled nije pao na Howidu, koja je ležala na zemlji natopljena njenom krvlju. Baka je vrisnula od užasa dok je odstupila u pravom strahu. Nekoliko sekundi kasnije, natjerala je noge da pomaknite se prema njoj da je pregledate i uvjerite se da je živa ili mrtva.

Zaista, seo sam pored nje na zemlju, a zatim počeo da je pregledam i ustanovio da je ostala bez daha!
Užasno se mljackala po obrazima dok je prigušenim glasom uzviknula:
– O moj Bože, moja ljubavi, moja gorčina, moja ljubavi.

Um joj je stalno lutao oko gorućeg pitanja u njoj, šta bi uradila? A gde ideš?
I sa zastrašujućim ljudskim instinktom, odazivala se pozivu koji ju je nagovarao da bježi, pa je pustila noge da juri vjetrom…

****

Na drugoj strani…

Laila je danas završila posao u kući Salema Al-Abadija i krenula je da napusti kuću s namjerom da mu više nikada ne dođe, a možda i napusti cijeli grad, skrivajući se od Zafera Al-Abadija, koji ne bi oklijevao da je ubije .

Došao sam pred kapiju kuće brzim korakom, bliže trčanju.Ne možete vjerovati kada ćete izaći van ove kuće koja se za nekoliko sati osjećala kao žestoki zatvor.

Ali iznenada je pronašla snažnu, debelu ruku koja je izvlači iz ruke da je spreči da pobegne. Njeno telo se grčilo, posebno kada je videla da je ta ruka niko drugi do Zafer, čije su se usne izvile u zastrašujući sarkastičan osmeh koji se poklopio sa njegovim oštar, krut ton dok je rekao:
– Mislio si da ćeš opet pobjeći od mene? Zaboravi El Moradija, Malkeš mi je pobegao.

****

On prati.

Drugo poglavlje ovdje